petak, 08.06.2007.

* * * 6. * * *

Last night you talked about leaving
I said I can’t let you go
It’s not just emotional feeling
I need you body and soul

You give me one good reason to leave me
I’ll give you ten good reasons to stay
You’re the only one I believe in
I’ll be hurt, I’ll be hurt
If you walk away

Too many broken hearts in the world
There’s too many dreams can be broken in two
Too many broken hearts in the world
So I won’t give up the fight for you

The world is full of lonely people
Who never held on to love
Last night I tried to reach you
But somehow it wasn’t enough

So I said can’t you wait a bit longer
I'll give you all that a lover should give
It ain’t my pride but my love that is stronger
I’ll be hurt, I’ll be hurt
If you walk away

Too many broken hearts in the world
There’s too many dreams can be broken in two
Too many broken hearts in the world
So I won’t give up the fight for you
Too many broken hearts in the world
There’s too many dreams can be broken in two
Too many broken hearts in the world
So I won’t give up the fight for you

You give me one good reason to leave me
I’ll give you ten good reasons to stay
You’re the only one I believe in
I’ll be hurt, I’ll be hurt
If you walk away

Too many broken hearts in the world
There’s too many dreams
Can be broken in two
Too many broken hearts in the world
So I won’t give up the fight for you
Too many broken hearts in the world
There’s too many dreams can be broken in two
Too many broken hearts in the world
So I won’t give up the fight for you



Jedan ulomak iz mog romana... naughty


Žurila sam se kući. Sjećam se kao da uopće nisam bila pijana (od ljubavi, alkohola i od toga kako je život možda ipak, dobar). Utrčala sam u kuću, presvukla se u traperice, navukla pamučnu majicu i s onim koferom koji je doslovce usporavao moje trčanje, krenula prema busu. Gotovo sam zakasnila. Spoticala sam se. Nisam baš bila dobra u održavanju lažne ravnoteže. Pogotovo ne nakon njega. Sjećam se da mi je nekakav čudan smiješak titrao na usnama (isti onaj smiješak koji i sada titra na njima) jer sam razmišljala o tome kako se dobro ljubio. Nisam se uopće morala boriti s tim da ga uvježbam i da mu pokažem kako. Sam je znao – kao da je čitao moje misli. Možda je i on probao onu scenu iz „Što žene vole“ pomislila sam jednom. Heh… možda. A možda je jednostavno bio savršen. Jedine dvije opcije koje su mi tada padale na pamet a s obzirom da jedna isključuje drugu, ipak sam se odlučila za onu drugu. Znate, da je savršen. Ponovno osmijeh. Dok sam ulazila u autobus, začula sam njegov glas. U pozadini. Iza alkohola, ljubavi i možda odjednom dobrog života – čula sam njegov glas. Dozivao je moje ime prilično glasno i pričinilo mi se da nosi buket ruža u rukama. Opet kažem, pričinilo mi se jer buketa nije bilo ali on je. Ne znam zašto se vraćam na taj buket ruža – valjda presnažan utjecaj američkih niskobudžetnih filmova. Bilo kako bilo, on te ruže nije donio ali je došao. To je ipak značilo više nego da mi je poslao taj prokleti buket ruža.
„Tienne…“ Bio je zadihan, zajapuren i izmoren. Kao što ljudi budu poslije dobrog seksa (ili barem tako kažu one psiho-knjige koje moja mama podiže cijelo vrijeme). To me malo podsjetilo na ono prošlo ljeto kada smo se utrkivali biciklima duž parka i vidjeli ono dvoje ljudi kako … (tri točkice – khm - ) …u parku. Da, da, odvratno. Ali istinito. Izgleda da je ono -ljudi-to-rade-svuda- ipak istina. A kada smo već kod seksa (iako nisam sigurna kako smo sa prave ljubavi, alkohola i možda dobrog života skrenuli na ovo), saznala sam zašto se Hrvati … (opet one tri točkice i khm…) više od Talijana. Zašto? Veoma jednostavno. Na putu u Italiju, moje prijateljice i ja saznale smo da jedna kutijica kondoma, dakle tri upotrebljiva kondoma (znate – one tri male gumene stvari koje vaš dragi treba navući na svoju stvar – u nedostatku boljeg izraza) koštaju 12 eura. Pa ti Talijani su stvarno blesavi. Ne možeš čovjeku naplatiti zaštitu 12 eura. Bilo bi jednostavnije otići kod neke ženske na uglu (a znate, prostituke ili a.k.a. kurve) i platiti tih 12 eura gotovog seksa (jer ona kondome i ovako i onako mora imati) nego se još mučiti i da si nađeš žensku i da kupiš kondome. Svašta. Kamo ovaj svijet ide – zapitala sam se tada. Nije ni čudo da se Hrvati … (ma da, tri točkice i khm…) kao zečevi. Bolesno do bola. Uglavnom, kako sam već počela priču o toj autobusnoj stanici, o tom jutru i toj mojoj opijenosti njime, da ju onda i dovršim. Nakon što je tako izviknuo moje ime (naravno, kao što napomenuh – sav zadihan, zajapuren i izmoren kao što ljudi budu nakon dobrog seksa) ja sam sišla sa autobusa. Pomislila sam u jednom trenu da će se sada dogoditi nešto slično western filmovima. Dakle, u konačnici, sretno bi odjahali u sumrak. Zapravo, otplovili bi na njegovom novom motoru (koji sam tek tada primijetila) niz glavnu ulicu. Ali kao što rekoh, to se nije dogodilo. „Znam da moraš ići…“ promrmljao je. Smeten. E da, svašta ljubav radi od ljudi. Ništa što bi vam ja sada znala objasniti ali ipak… „Ali znaj, kada se vratiš, ja ću biti tu za tebe.“ Ponovno me poljubio, sada malo manje dobro ali tako vam je to kada su ljudi iscrpljeni (bilo od seksa, bilo od života). Jednostavno sve stvari rade manje dobro. Nakon toga našeg oproštajnog poljupca, ja sam se ponovno uspela u autobus, sjela do prozora, promotrila one njegove plave zjenice (jer je to tada bila jedina zajednička stvar koju imamo) i prislonila ruku na prozor. Pomislila sam da bi sad ovo bio pravi trenutak da zaplačem, pustim koju suzicu, da mu bude žao što ja idem i da me moli da ostanem ali odlučila sam da nisam melodramatičar i da u konačnici, melodrame ni ne volim. Puhnula sam još jedan poljubac kroz prozor a onda mu otipkala poruku „već mi nedostaješ“ jer sam smatrala da je to romantično a ne melodramatično.

- 12:09 - Tvoje riječi ( 15 komentara) - Tvoj papir - #

ponedjeljak, 21.05.2007.

* * * 5. * * *


Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu.


Nedavno sam naišla na malu knjigu mudrih izreka. Zanimljivo mi je bilo, a još uvijek je, činjenica da me te izreke doista potiču na razmišljanje. Izdvojila sam ovdje samo tri, sve ih je izrekao Victor Hugo.

1. Prvi znak prave ljubavi kod muškarca je bojažljivost, a kod žene drskost. Oba se spola žele približiti jedan drugomu i stoga svaki preuzima vrline suprotnoga.

2.Ljubav ne poznaje srednji put: upropasti ili spasi.

3.Prva ljubav osvaja dušu mnogo prije negoli tijelo. Kasnije osvajaš tijelo, a dušu često nikada ne osvojiš.

Najviše me zabrinula (iako ne u doslovnom značenju te riječi) ona zadnja. Radi se o tome da su prve ljubavi one najbolnije. Možda do sada nisam ni shvaćala zašto… Sada znam. Radi se baš o tome. Prva ljubav osvaja dušu – kada tu osobu kasnije izgubiš, imaš osjećaj kao da ti je netko otrgnuo dušu. Puno je gori osjećaj kada te netko slomi iznutra nego kada te slomi izvana. Ima jedna zanimljiva priča o prvoj ljubavi u koju ni sama nisam vjerovala dok mi mama nije pokazala slike…

Već sam vam pričala o Andreasu. O dečku koji je u Berlinu a bez obzira na toga sam ga voljela. O dečku koji je moja prva ljubav… Moja mama je, vjerovali vi ili ne, imala svog Andreasa. Upoznala ga je prve godine faksa, u vlaku koji je išao od Đakova do Osijeka (mi smo inače živjeli u Đakovu do moje 6. godine)… Dopisivali su se pismima a ne mailom kao ja i Andreas. To je out of the point here, radi se više o činjenici da je moja mama toga dečka voljela… Da ga je ludo voljela, da ga je željela i da se trebala udati za njega (što znači da mene nije ni trebalo biti ovdje). Međutim, pošto nijedna prava ljubav nije sretna jer to u pričama inače tako biva, dogodilo se… Pa, jednostavno rečeno, počeo je rat. Na TV-u je samo par dana od objave rata čula da je izvršen napad na mjesto gdje je on živio (nisam zapamtila ime mjesta)…i od tada se nikada nisu čuli. Ne razmišljam previše što mu se dogodilo, odgovor je valjda očit. Ono što me zabrinulo (ma, u pravom smislu te riječi) je valjda činjenica da je ona njega izgubila. Da je nastavila živjeti bez njega. I da, normalne djevojke to rade kada shvate da neke stvari ne idu…ali ja nisam normalna djevojka. Ja se borim stalno – pa čak i kada je borba izgubljena. Baš zbog toga što znam kako je bilo mojoj mami želim da ja i Andreas ostanemo frendovi. Pa čovječe, ne mogu si zamisliti da on sada ne zna da ja imam dečka ili da ne zna tko mi je naj frendica… Ne mogu si zamisliti kako bi mi dani izgledali bez onih njegovih mailova. To se sve čini glupavo i besmisleno ali istinito je. Danas, sada, kada je tako teško pronaći prave prijatelje, ne možeš si dopustiti da ih gubiš!

Malo sam si razmišljala – nedavno me netko pitao koja su mi najljepša imena… Ono, za djecu (nisam ja trudna ili nešto takvo nego čisto informativno)… Pa eto, da vas obavijestim – like someone cares… Anyway, za curice – Tienne, Dante, Ena a za dečke – Luciano, Samuel i Enea. Kako bi bilo fora da mi se djeca zovu na primjer Enea i Ena. Oh Bože, znam, ne morate mi reći, bolesniju osobu niste upoznali…


p.s. Antonio, donesem ti sutra usb pa da poslušaš jednu pjesmu... Meni je prekrasna (pogotovo riječi) i želim da mi kažeš komentar... Ako ju slučajno već imaš; Hinder - Better than me
- 20:21 - Tvoje riječi ( 33 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 18.05.2007.

* * * 4. * * *

Davanje je 3/4 primanja – i muškarci to znaju.


Nedavno sam rješavala nekakav test životnih kriterija koji pokazuju kakva je moja osobnost, kakva sam, zapravo, ja. Smiješno je to što su se rezultati pokazali točnima. Nisam vjerovala da hoće jer u ovakvim testovima sve ispadne i pođe po krivu. Mislim, rješavam test o tome koliko lažem i ispadne da sam svjetska lažljivica a ljudima sve kažem u facu (jer i ja to najviše cijenim)… Rješavam test o svojoj uspješnosti kod muškoga spola i ispadne da sam ženski Casanova – pih, možeš misliti… Uglavnom, rezultat ovog negdašnjeg testa se sveo na ovo dolje.

STVARI KOJE SU MI VAŽNE U ŽIVOTU (njihov poredak po važnosti):

1. karijera
2. ljubav
3. ponos
4. novac
5. obitelj

I to je doista tako. Ipak, u ovoj fazi moga života želim samo uspjeti u životu, znati da ću se jednoga dana moći brinuti sama za sebe i za osobe do kojih mi je stalo. Ono što me nadopunjava (više nego većinu osoba koje znam) je ljubav - iako zbog toga skoro uvijek završim povrijeđena. Znam da se o njoj jako mnogo priča ali ne znam baš mnogo osoba koje su na njoj bile zahvalne – ja jesam. Ovo je zvučalo malo okrutno i ispričavam se zbog toga ali sve ono varanje, laganje i prevare – kako to drugačije protumačiti?? A ponos… khm…da… Radi se o tome da ga imam. Nekada previše. I to je činjenica. Spomenula sam u nekom prethodnom postu kako nikada ne molim. Ne vjerujem da molbe rješavaju stvari. Ma zapravo, kod mene se nikada ništa ne rješava (ni na bilo koji način)… :)

ONO ŠTO ME OPISUJE (moj karakter, meni bliske ili strane osobe, neke pojmove…)

1. Moju osobnost najbolje opisuje …vjernost…
2. Moga partnera najbolje opisuje …umiljatost… - I stvarno mi jesi presladak!-
3. Moga neprijatelja najbolje opisuje …zaigranost…
4. Seks meni znači …razbuđivanje…
5. Način moga života je …zaljubljenost…

Ne znam koliko se ovo treba objašnjavati ali eto… Najzanimljivije su mi ove tvrdnje – treća i četvrta. Zaigranost?? A dobro, moram priznati da su mi ljudi koje nikako ne mogu naživcirati najgori (često znam pomisliti kako nisam dovoljno naporna…šmrc). Ma šala ali ipak… Kada nekoga ne možeš izluditi, često ga ne možeš ni natjerati da mu se svidiš. Sad facts in my life! A ono o sexu?! Khm… Mda, to je sve normalno. Možda bi prije išlo razigranost za četvrtu tvrdnju ali tko će li ga znati… Nije da sam probala (doduše, ja mislim da će to kod mene tako morati biti – spontano, zaigrano, bez namještanja… ) Image is Free Hosted By Pictiger.com

OSOBE KOJE SU MI VAŽNE U ŽIVOTU (i što mi one predstavljaju)

1. Knok – netko koga ne zaboravljam
2. Nina – prava prijateljica
3. Antonio – osoba koju stvarno volim
4. Hrvoje – moja srodna duša (yeah, right!)
5. Vlatka – osoba koju ću pamtiti do kraja života

Ne slažem se sa svakom tom tvrdnjom. Zašto i bi? Nije da su sve istinite. Nije bitno o kojima se laže a koje otkrivaju istinu ali neke od njih da… Na neki način, u svakoj ovoj tvrdnji djelić je istine. Neke osobe za mene predstavljaju snove, iluzije i laži a neke iskrenost, ljubav i nadu. Možda bi i ovaj post bilo najbolje završiti sa... Ah, sranje…!

pozdrav svima...

- 12:47 - Tvoje riječi ( 14 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 17.05.2007.

* * * 3. * * *


Smijeh je najgori otrov koji postoji. Možeš ga popiti u velikim količinama a ni ne znaš da si zaražen najgorom bolesti od svih – željom da održiš iluzije savršenog na životu.



Frknula je nosom i otišla. Ponovno sam ostala sama na hodniku. Nekada mi zbilja ide na živce. Ta njena pretjerana ljutnja i potreba da bude drugačija nego ostali – iako ni ne znam što u njenom slučaju to uopće može značiti. Družimo se od prvog razreda srednje. Jako. Često. Nerazdvojne smo. Zovu nas „sestre“ (i ne, ovo nije šala, ovo nije vic – doista je tako)… Ponekada ne razumijem. Kaže da sam se ja promijenila. Da je u meni problem. Pa dragi Bože, kako sam svima ostalima ostala ista? Čak sam si i sretnija u zadnje vrijeme. Mislim da je problem (ili barem jedan njegov dio) u činjenici da sam zaboravila blizanca. Sad slijedi priča o blizancima… :)

Voljele smo. I to ludo (opisano u jednom od prethodnih postova). Ona jednog brata a ja drugog. Sada ona još uvijek voli a ja sam zaglavila u stvarnosti. Mislim, odlučila sam konačno zaboraviti nekoga tko je (valjda – jer se cijelo vrijeme seljaka) u Berlinu… -On je, zapravo, moja prva prava ljubav- rolleyes

Stvar je u tome da su ta braća blizanci bila jedna od naših osnovnih poveznica. Da smo mi toliko pričale o njima, o našim zajedničkim snovima i željama da sada, kada moga „blizanca“ nema, kao da smo izgubile jednu od spona koja nas je povezivala. A ne bi željela da je tako… Zbilja ne bi. Oduvijek sam se nadala da mogu računati na nju – mislim i da mogu. Ali, k vragu, molbe??? Molim, reko šta?? Ja u životu nisam molila nikoga i ni za šta pa bome neću ni nju moliti za prijateljstvo (tvrdoglavo malo)…

I ona se nasmije… Ne lažno – kako to toliki ljudi čine – nasmije se iskreno jer to u tom trenu misli. Na čas se osvrnuh, promotrih izraz njena lica osjećajući da se ne smije meni jer ipak, nisam bila baš tako smiješna. Stisne oči, zavali se natrag u stolicu i nastavi sa škrabanjem po bilježnici. U jedan mah, nebitno. U drugi, prilično važno. Ne možeš znati što drugi misle u trenutku kada apsolutno ništa ne govore. To jednostavno tako ne ide. Udarila me šakom u rame (mislim da imam plavicu ili dvije na tom mjestu). „Koji ti je?“ upitah vidno neraspoložena. Slegne ramenima još uvijek zaigrana. „Odj…!“ Bila sam ljuta. Na nju. Jer nije govorila. Jer nije objašnjavala. Jer se pravila da problemi koje imamo ne postoje (ne, mi nismo lezbijski par sa veoma mnogo problema i sa jako malo međusobne komunikacije)… Po izrazu njena lica mogla bi zaključiti da je i ona sada ljuta. Bilo me briga. Onaj njen prvotni osmijeh iščezne.

„Tell them it's me who made you sad… Tell them the fairytale gone bad!“ Jel znate tu pjesmu? Pjeva ju Sunrise Avenue. Jako dobra pjesma. Nađite mi još neku koja može opisati vašu vlastitu krivnju za neku stvar a onda, samo tako, dok pucnete prstima, prebaciti krivnju na osobu koja čita njene riječi ili ju sluša. Jako dobra pjesma… Dobila sam ju od onog „blizanca“. Dečko koji je kriv za prekid učini da se ti osjećaš loše… Pomalo smiješno (ili što god već)… Ma uglavnom – ne obraćajte baš pozornost na zadnji dio… Zapravo – htjela sam reći ovo. Znate ono iz američkih filmova kada cura uzima sve stvari koje joj je neki dečko dao? Sad ćete vi reći „da…!“ ali ipak – morala sam pitati. Ja to nikada nisam poželjela napraviti. Znam da uspomene onda ostaju i sve čine još nekako gorim ali ipak, nije me briga. Moraš se naučiti sam boriti sa svojim problemima. Ne možeš pobjeći od njih tako što ćeš ih spaliti. Svašta… Valjda je važnije spaliti ih iznutra (u duši) nego na vidjelu (fizički oblik neke tvari)….
- 15:47 - Tvoje riječi ( 15 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 15.05.2007.

* * * 2. * * *


Minjak koji je Seve nosila na Cro-a-porteru bio je dopičnjak ili iznadpičnjak – ni ona sama nije sigurna.



* dopičnjak i iznadpičnjak – izvanredno kratak minjak koji se nalazi ispod ili iznad vaše …khm… mislim da ste shvatili… naughty

Nasmijala sam se. Tamara je oduvijek bila jedna od onih iskreno dobrih osoba.
„A ako on mene povrijedi?“ prokomentirala sam kratko. Prilično kratko za mene. Nisam sigurna što mi je sve proletjelo kroz glavu u tom trenutku. Bilo mi je neobično razmišljati o kraju na samom početku – a bio je to samo jedan tren naše zajebancije.
„Onda ćemo ubiti njega!“ dovršila je Riana koja je stajala s moje lijeve strane. Ponovno osmijeh. Onaj titraj u mojim očima… Zbilja neobično.

Zapitala sam se dok sam danas po onoj silnoj kiši išla kući, dok sam kisnula, dok se voda cijedila s mene i onih mojih cvikera koje sam kupila u Đakovu prije koji mjesec ili dva, zašto se ljudi uopće imaju potrebu vezati za nekoga? To je tako smiješno… Mislim, i meni bi bilo lakše da se ne osvrnem na nečiji osmijeh ali opet, kao da u tom trenutku dok ga gledam razmišljam o tome. Ljudi su prilično komplicirani. Uzmimo za primjer ono o čemu se gotovo nikada ne priča a svugdje je oko nas – osmijeh. Ni jedna osoba koja te gleda ravno u oči i pokušava te nasmijati neće se u trenu kada se ti doista i nasmiješ zapitati da li je taj tvoj osmijeh pravi. Bit će joj svejedno…jer će taj tvoj možda lažni osmijeh nužno značiti i da uživaš. Taj osmijeh je precijenjen. Zašto? Ljudi ga mogu odglumiti. Eto vidite kako se i običan pokret usnica može skomplicirati…

Tužno ali istinito – u svemu se glumi. Ne samo u filmovima, serijama i kazališnim predstavama – glumi se u sexu, glumi se osmijeh, glumi se ponašanje… i to je sve prešlo u čisto kopiranje. Bilo da kopiraš pokret nekoga iz stvarnog života ili da kopiraš nekoga za koga si saznao preko medija. Najdraža vrsta glume mi je ona „neprimjetna“. Kada pored tebe prođe osoba za koju vidiš da se vjerojatno nikada nije ponašala u skladu sa normalnim ljudskim moralom (ako to u današnje vrijeme uopće postoji) i sa svojim načelima (za koje slobodno u tom trenutku možeš posumnjati da ih nema). Ako mi išta u takvom banalnom trenutku može prozujati kroz glavu je… „De odrasti!“ Jer ipak – odrasle osobe barem donekle nauče koliko je biti jedinstven važno.

Moji opet imaju pošizitis. To vam je jedna blaga, svakodnevna bolest koja uopće ne utječe na njih. Čak suprotno, utječe na vas. Npr. kada vam mama dođe i kaže: „Operi suđe! Pospremi sobu! Pometi hodnik! Obriši prašinu!“ Ma znate već… Najjača od svih stvari? Za kog se vraga ona ima brinuti kako izgleda MOJA soba… ionako u njoj ne provodi duže od, realno gledajući, nekih 20 minuta dnevno (ako i toliko). Valjda majke jednostavno imaju potrebu brinuti se za sve i svašta. Smiješno… Ja sam se zarekla da kad jednog dana budem mama neću mučiti svoju djecu kao što ona mene muči sad. Malo lažem al barem pokušavam. Ne lažem ja o tome namjerno – lažem jer je u ljudskoj prirodi (i zato jer znam da ću zaboraviti na ovu rečenicu i da ću se s vremenom, nažalost, pretvoriti u nju). Nije da ja imam nešto protiv nje – nemam. Jednostavno… Ona mora biti mama a ja moram biti tinejdžer. Svatko treba odigrati svoju ulogu… Ona strogosti a ja pobunjenosti.

p.s. Oca namjerno ne spominjem. Pričam o njima u množini (o roditeljima) ali ne volim se baš previše osvrtati na osobu do koje mi nije stalo, čije mišljenje mi ništa ne predstavlja i koja to, istini za volju, osjeća prema meni. On se najbolje slaže sa mojim bratom. Ja sam samo sporedna figura *glasno se smije*… Ah, kao da je bitno… *blushes & runs away retared*
- 16:18 - Tvoje riječi ( 11 komentara) - Tvoj papir - #

ponedjeljak, 14.05.2007.

* * * 1. * * *

Čekam njega,
al ga nema…
Gdje li se skriva?
Gdje li drijema?
Rekao je da će doći.
Hoće stići? Hoće moći?


Vjetra nema. Sparno je. Sunce ponovno tuče. Možda je i moje raspoloženje u skladu s tim. Suho i gadno. Nemam osjećaj da nešto propuštam ili da se za nešto borim – iako to konstantno radim. Zanimljivo je da, ljudi kad god nešto imaju, puštaju da im to isklizne iz ruku. Prije sam razmišljala na onaj boemski način nadajući se da ću ja tu jednu stvar, kada ju naravno budem imala, čvrsto držati uz sebe. Ali eto, kao i mnoge druge stvari u mom životu, i ta tvrdnja se pokazala krivom. rolleyes Zašto? Pa…erhm… Pustila sam tog nekog da mi isklizne iz ruku. Zapravo, ono čisto tehnički govoreći, on je sam otišao a ja nisam željela trošiti energiju na molbe tako da sam izgubila volju a bome sam izgubila i njega. *veliki lažni smajl* Dobro, sad se vi slobodno možete zapitati –Pa, ako ti je k vragu, već bio toliko važan, zašto si dala da ode?- E, tu se krije pravo pitanje i jedan jedini odgovor. Nedostatak želje da se boriš je i jedno i drugo (i pitanje i odgovor). Prije nego nastavim, samo da spomenem da je ovo uobičajeno – to moje filozofiranje… Dakle, da krenem dalje…? Situacija je bila ovakva. Ja + on = veeelika ljubav. cerek Ja – on = tri zilijuna isplakanih suza. no Kada bi izlučili nepoznanice, sredili jednadžbu (ma znate o čemu vam pričam) dobili bi otprilike ovo… Ja +/- on = snažna veza prepuna suza s moje strane. Možda smo se i jedno vrijeme pravo voljeli. Znate onaj jebeno prekrasni osjećaj potrebe da ga držite blizu sebe i onaj okus njegovih usnica koji vas stalno prati…? To je bio on za mene. Baš to. Ah, sranje…

Gornja epizoda je jedan dio moga života. Manje ili više važan – odlučite sami. U konačnici je svima svejedno i tako je malo važno kome je do koga stalo. Čini se da nikada neće proći i da ćeš izgoriti bez njega ali tužna istina je da – NEĆEŠ! Svijet će se okretati, ljudi će se brinuti za svoje živote, ti ćeš ići u školu… Jedina promjena će biti unutar tebe same kada shvatiš da čak ni njemu više nije važno. Sada se smijem svemu tome. Jer istini za volju, smiješno mi je. Kako si netko može dopustiti da voli? Ta prokleta ljudska narav čini sve groznim. Mora zakomplicirati čak i najbanalnije stvari.

Danas sam opet sretna. Nisam zaljubljena i ne volim. Postoji samo jedna osoba koja mi se jako sviđa – moj dečko – ali ne mogu reći da si dopuštam da ga volim. Teško je to. Možda postoji i trenutak kada bi zastala na trenutak, pogledala ga u njegove duboke smeđe okice i rekla mu da mi je užasno stalo do njega i da ga volim ali… Što sam starija, to mi teže postaje priznati si da nekoga volim. On je važan dio mog života ali ipak…

Onaj gornji dio (prvih par stihova) zapravo najbolje opisuje sve što se u jednom trenutku tinejdžerskog života može osjećati. Zbunjenost, potreba, želja, možda čežnja, nedostatak pripadnosti… Jedna od mojih nekih (silnih) teorija je da ljudi vole samo zato da ne bi bili sami. I zbilja, kako vrijeme ide, to se pokazuje sve točnijim. Mama je s tatom jer su zajedno u braku već 17 godina, brat je sa curom jer mu je rezerva otišla sa frendom (iako nisam sigurna da se ovo zadnje može računati pošto mi je brat 6. razred ali ipak – valjda to pokazuje da čak i klinci imaju potrebu da osjećaju), frendica se druži sa mnom zato da ima s kim šetati hodnikom i da ju netko može razumjeti a ja sam sa svojim dečkom da mogu nekoga pogledati u oči i onda, po tko zna koji put, prešutjeti koliko mi je stalo…

- 19:39 - Tvoje riječi ( 10 komentara) - Tvoj papir - #